JavaScript

This website requires the use of Javascript Explain This   to function correctly. Performance and usage will suffer if it remains disabled.
Gde je Božja crkva danas?
Photo of a CongregationNjujork, SAD Photo of a CongregationJamajka Photo of a CongregationPeru Photo of a CongregationAjdaho, SAD Photo of a CongregationIndija Photo of a CongregationBelgija Photo of a CongregationKenija Photo of a CongregationArkanzas, SAD Photo of a CongregationJužna Afrika Photo of a CongregationEngleska Photo of a CongregationNigerija Photo of a CongregationOhajo, SAD

Isus je rekao: „Ja ću izgraditi Svoju crkvu.” Postoji jedna organizacija koja podučava potpunoj istini Biblje, koja je pozvana da živi kroz „svaku reč Božju”. Da li znate kako da je nađete? Hristos je rekao da će ona:

  • Podučavati „sve stvari” koje je On zapovedao
  • Prozvati sve članove izdvojene istinom
  • Biti „malo stado”.
O Autoru
Photo of David C. PackDavid C. Pack 

Osnivač i generalni pastor Obnovljene crkve Božje, glavni urednik časopisa Prava istina i glas TV programa Svet koji dolazi, Dejvid C. Pek je dostigao milione širom sveta najmoćnijim istinama Biblije—nepoznatim gotovo svima. Kao autor 80 knjiga i brošura, lično je ustanovio preko 50 kongregacija i bio je gost na TV kanalu Istorija. Gospodin Pek je završio školu na fakultetu Ambasador u Pasadeni u Kaliforniji, ušao je u poslaništvo Svetske crkve Božje 1971. i lično je obučavan od strane njenog osnivača, Herberta W. Armstronga.

Šta se podrazumeva pod ”krštenjem vodom”?

autor Dejvid C. Pek

Da li spasenje zahteva krštenje vodom? Ako je tako, kako to treba činiti? Prskanjem? Sipanjem? Potapanjem u vodu? Kako sa dojenčadima [odojčadima, novorođenčićima] i decom? Ko treba da vrši krštenje — zamonašeni poslanik ili drugi mogu to činiti? Kad treba, treba li pričekati ili se odmah krstiti? Da li je potrebno ponovno krštenje? Kakvu ulogu igra pokajanje? Kako Biblija odgovara na sva ova pitanja?

Širom sveta, milioni ljudi svake godine postanu nominalni hrišćani. Neki su krštene bebe, drugi omladina koja se pridružila crkvi koju je izabrala — a ostali odrasli preobraćenici do kojih su došli misionari. Naravno, mnogi „vernici” nikada nisu kršteni. Većina ostalih nije pravilno krštena.

Na Pedesetnicu 31. nove ere, na dan kada je stvorena crkva Novog zaveta, apostol Petar je održao snažnu besedu mnogim slušaocima. Njegova poruka je bila toliko ubedljiva da se 3000 ljudi krstilo. Pre njihovog krštenja, mnogi su ga pitali: „Šta ćemo činiti, ljudi braćo?” (Dela apostola 2: 37). Petrov odgovor je bio: „Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje greha; i primićete dar Svetog Duha” (st. 38).

Ovaj stih je Božja jasna zapovest da „se krstite”! Ne samo da je ovo uputstvo u Vašoj Bibliji, već Biblija takođe kaže da pokajanje mora prethoditi krštenju ili nećete dobiti dar Svetog Duha.

Većina veruje da nema zahteva — niti uslova — za spasenje. To je netačno, a gornji stih dokazuje da postoji bar jedan uslov koji mora prethoditi samom krštenju — pokajanje! Neki od onih koji uče da ne postoje uslovi za spasenje često citiraju Rimljanima poslanicu 10: 9, 13. U stihu 9 Pavle piše: „Jer, ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svom da Ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Čini se da stih 13 to još jasnije govori: „Jer koji god prizove ime Gospodnje spašće se.”

Šta može biti jednostavnije za potecijalne hrišćane? Koliko često ste čuli da je sve što treba učiniti „verovati u svojem srcu”? Ali ima li u ovom stihu nešto više nego što se vidi samo na prvi pogled?

Mnogi govore da su imali „religiozno iskustvo” koje ih je u trenutku pretvorilo u hrišćane. Ja sam jednom živeo u komšiluku pored jedne žene koja mi je rekla da je „jednostavno znala” da je hrišćanka, jer, kako je rekla: „Zaključala sam Isusa i Bibliju u svoje srce kad sam imala devet godina.”

Veoma mnogo ljudi veruje da je to sve što je potrebno za konverziju. Drugi veruju da: „Hristos je sve to učinio za mene na krstu” ili „Spasen sam samo milošću bez uslova.” Šta sa milionima koji veruju u ove ideje? Da li je ovo sve što je potrebno za spas? Da li su u Rimljanima poslanici 10, stihovi 9 i 13 jedini stihovi koji bi trebalo da vas brinu?

Pod smrtnom kaznom

Rimljanima poslanica 6: 23 kaže: „Jer je plata za greh smrt, a dar Božji je život večni u Hristu Isusu.” Timotiju poslanica prva 6: 16 reče: „[Hristos] Koji sam [jedini] ima besmrtnost.” Pored toga, Rimljanima poslanica 3: 23 govori: „Jer svi sagrešiše i izgubili slavu Božju.” Ova tri stiha dokazuju da nijedno ljudsko biće nema svojstveni besmrtni život. Bog je rekao Adamu: „… Jer si prah, i u prah ćeš se vratiti” (Prva knjiga Mojsijeva 3: 19). Ljudska bića su napravljena od jednostavnog tla — zemlje — i ničega više. To je ono čemu će se vratiti nakon smrti.

Apostol Jovan je bio inspirisan da napiše: „I ovo je svedočanstvo da nam je Bog dao život večni; i ovaj život večni u Sinu je Njegovom. Ko ima Sina Božijeg ima život; ko nema Sina Božijeg nema život” (Prva poslanica Jovana 5: 11-12).

Osim ako ljudska bića nemaju Spasitelja — Onog koji plaća kaznu za njihove grehe — ona idu prema smrti, a ne prema besmrtnosti! Moglo bi se navesti još mnogo stihova kao dokaz za to. Dobra vest je da Bog — i samo Bog — ima moć da odobri „dar” večnog života (Jevanđelje po Jovanu 5:26). Nemojte napraviti grešku! Ne može se zaraditi — to je besplatan poklon. Ali to je poklon dat pod uslovima — onima koji se kvalifikuju!

Većina hrišćana veruje da su „spaseni krvlju Hristovom”. Ovo nije istina. Biblija kaže da smo mi „spaseni Njegovim životom” (Rimljanima poslanica 5: 10), dok smo „pomireni s Bogom” i „opravdani krvlju Njegovom [Hristovom]” (st. 5: 9). Takođe pogledajte Korinćanima poslanicu Prvu 15: 17-18. Ovo je bitno za razumevanje i zahteva nekakvo objašnjenje.

Razmislite o ovome! Ako Hristos nije vaskrsnuo iz mrtvih, onda On ne može poslati Svoj Sveti Duh da začne hrišćane. Podsetimo se da je Petar rekao da će pokajanje i krštenje dovesti do primanja Božjeg Svetog Duha. Hrišćanin je onaj koga vodi Sveti Duh. Pavle piše: „Jer koji se vladaju po Duhu Božijem oni su sinovi Božji” (Rimljanima poslanica 8: 14). Upravo taj isti Duh u hrišćanima Bog će koristiti da ih na kraju pretvori u sinove Božje sastavljene od Duha — u vaskrsla Duhovna Bića. Taj Duh u njima, kada se budu promenili, omogućava večni život — SPASENJE. Da li je to jasno? Da Hristos nije vaskrsnuo, ne bi mogao da ode na nebo odakle bi mogao da pošalje Svoj Duh hrišćanima. Bez ovog Duha koji živi u umu hrišćana nema nade za večni život.

Rimljanima poslanica 8: 11 kaže: „A ako li živi u vama Duh Onog koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživeće i vaša smrtna telesa Duhom Svojim koji živi u vama.” Na vaskrsenju, onaj koji je ranije bio začet od Boga će postati rođen od Boga. Pre ovog novog rođenja (Jevanđelje po Jovanu 3: 3-6), hrišćanin je samo naslednik — ali još uvek nije pravi vlasnik (večnog života). U ovom životu hrišćanin je poput oplođenog jajeta u materici. Bebino rođenje dolazi devet meseci kasnije. Na isti način, rođenje hrišćanina u Božje carstvo dolazi i nakon vremena začeća i konverzije.

Hrišćanin je prešao na novi način života. On nastoji da se promeni — da svakog dana postaje sličniji Isusu Hristu. On takođe traži Boga svakodnevno. On koristi Božji Duh da bi razvio svoj karakter — svakodnevnim obnavljanjem uma! Galatima poslanica 5: 22-23 nabraja devet „plodova Duha” identifikovanih kao ljubav, radost, mir, [dugo] trpljenje, dobrota, milost, vera, krotkost [blagost, pokornost, smernost] i uzdržavanje [umerenost, skromnost]. Ove osobine Božje prirode praktikuju se i odražavaju kada je Njegov Duh prisutan u čoveku.

Pavle je napisao u Timotiju poslanici Drugoj 1: 7: „Jer nam Bog ne dade duha straha [plašljivosti], nego sile i ljubavi i čistote [zdravog uma]”. Pravi hrišćanin aktivno radi na sve tri ove osobine, koje izviru iz Božjeg karaktera i Duha. On nastoji da razvije Božju ljubav. On redovno traži od Boga da mu da zdrav um i moć da raste, menja se i postaje sličniji Isusu Hristu u reči, mišlju i delom! Cilj hrišćanina je da raste na svaki mogući način. Petar je napisao: „Nego napredujte u blagodati i u poznanju Gospoda našeg i spasa [spasitelja] Isusa Hrista” (Druga poslanica Petra 3: 18). Ako je hrišćanstvo bilo samo jedan tranutak odluke da se pozove Hristovo ime, zašto onda ovaj stih govori o rastu?

Šta bi bila poenta ovakvog upustva?

Hristos reče: „Ali koji [ko] pretrpi do kraja blago njemu [taj će se spasiti]” (Jevanđelje po Mateju 24: 13). Evo još jednog stiha koji pokazuje da je za spasenje potrebno više nego” samo verovati”. Hrišćanstvo predstavlja potrebu za izdržljivosti — potrebu da ostanete na pravom putu kad nije lako! I nije uvek lako poštovati Božji zakon i u svom životu prepustiti se Božjoj vladi.

Pravo hrišćanstvo nije jednostavno. Ne ide putem najmanjeg otpora, bez potrebe za rastom, promenom ili izdržljivosti teških izazova i testova! Hristos je rekao: „Uđite na uska [teška] vrata; jer su široka vrata i širok put što vode u propast, i mnogo ih ima koji njim idu. Kao što su uska vrata i tesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nalaze [grčki: nalaze — sadašnje trajno vreme]” (Jevanđelje po Mateju 7: 13-14).

Sada be trebalo da bude jasno da primanje Božjeg Duha nije samo po sebi završetak, već početakpokret — za novozačetog hrišćanina. Uporedite Rimljanima poslanicu 8: 9 i Prvu poslanicu Jovana 5: 12 i dve stvari postaju nesporne. Čovek mora pripadati Hristu, a ne može pripadati Hristu ukoliko ga nije začeo Božji Duh.

Ali kako se dolazi do tačke kada se daje Duh Božji?

Pokajte se i verujte

Prve reči iz Hristovih usta koje Biblija beleži nalaze se u Jevanđelju po Marku 1: 15. Rekao je: „Pokajte se i verujte [u] jevanđelje.” Jasno je rečeno da je pokajanje vezano za krštenje i preobraćenje. Ali takođe je povezano sa verovanjem u jevanđelje carstva Božijeg. Oba predstavljaju zapovesti — zahteve — uslove — da bi čovek postao hrišćanin!

Svet ne poznaje pravo jevanđelje. Zaokupljen je ličnošću Isusa Hrista umesto porukom koju je doneo. Neprekidno je govorio o Božjem Carstvu koje će uskoro doći na ovaj svet! (Pročitajte naše besplatne knjižice Koje je istinito jevanđelje? i Šta je Carstvo Božije? da biste saznali više o obmani koja je sakrila ovo važno znanje od sveta.)

Reč pokajanje znači promeniti se — prestati grešiti! Ali šta je greh? Biblija odgovara: „Svaki koji čini greh i bezakonje čini: i greh je bezakonje [prestup zakona]” (Prva poslanica Jovana 3: 4). Dok su mnogi čuli za greh, gotovo niko ne razume šta je to — njegovu definiciju. Ne sme biti nesporazuma o tome šta se ovde misli.

Naredba da „verujemo u jevanđelje” znači da verujemo u dobru vest o dolazećem carstvu Božjem. Reč gospel [jevanđelje] potiče od [starih engleskih reči] god spel, što znači dobra vest. Dolazak Božje vlade na zemlju je DOBRA VEST. Oni koji se predaju Bogu moraju biti voljni da veruju u jevanđelje. Sa ovom vladom koja uskoro dolazi doći će institucija Božjeg zakona svuda, po celoj zemlji. Mir, obilje, sreća i radost će „izbiti” svuda. Nije ni čudo što je Hristos naložio hrišćanima da se redovno mole: „Da dođe carstvo Tvoje” (Jevanđelje po Mateju 6: 10!

Dva uslova za spasenje opisana u Jevanđelju po Marku 1: 14-15 ista su kao u Delima apostola 2: 38 — pokajte se i verujte! Ponovo, Petar je rekao: „Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje greha; i primićete dar Svetog Duha.” Božji Duh se ne može dati ukoliko ne postoji apsolutno verovanje (vera) u žrtvu — smrt, sahranu i vaskrsenje Isusa Hrista. Krštenje predstavlja — simboliše — potpunu veru (verovanje) da se Hristova žrtva odnosi na svaku osobu koja ovako veruje.

Kada je đakon Filip savetovao etiopijskog evnuha o krštenju, evnuh ga je pitao: „Šta brani meni [šta me sprečava] da se krstim? A Filip mu reče: Ako veruješ od sveg srca svog, možeš. A on odgovarajući reče: Verujem…” (Dela apostola 8: 36-37). U stihu 38, Filip je krstio evnuha.

Bog je obećao da će tamo gde postoji pokajanje i vera (verovanje) On dati Svoj Sveti Duh. Kada Bog obeća, On drži Svoju reč. On ne pravi kompromise i ne zaboravlja. On jasno objašnjava da postoje uslovi za primanje dara Njegovog Svetog Duha.

Stoga, krštenje vodom, koje simboliše pokajanje i verovanje, zapoveđeni je uslov za primanje spasenja!

Da li je Isus kršten?

Šta je bio Isusov primer u vezi sa krštenjem? Pošto nije imao greha zbog kojeg se morao pokajati, On sigurno nije ni trebalo da se krsti. Petar je bio nadahnut da zapiše: „Hristos… i nama ostavi ugled [primer] da idemo Njegovim tragom” (Prva poslanica Petra 2: 21).

Obratite pažnju na Matejev izveštaj o Hristovom primeru. Hristos je došao Jovanu krstitelju „da se krsti” (Jevanđelje po Mateju 3: 13). Stih 16 kaže: „I krstivši se Isus iziđe odmah iz vode.” Ostatak ovog stiha beleži Hristovo simbolično primanje Duha Svetoga, koji se spustio na Njega poput goluba. Kad se to dogodilo, glas s neba rekao je da je Bog „zadovoljan svojim ljubaznim [voljenim] Sinom” [st. 17]. Pravi hrišćani su takođe Božji sinovi. Neka Bog bude zadovoljan svakim od nas koliko i mi težimo da prevaziđemo iskušenja greha koja je Hristos pobedio!

Krštavanje po Hristovoj zapovesti — u Njegovo ime

Šta to znači biti kršten „u ime Isusa Hrista”? Običaj kraljevske kanadske konjičke policije je bio da kaže: „Stanite u ime zakona!” Ako policajac kaže nekome da „stane u ime zakona”, svi mi prepoznajemo da to znači zaustaviti se/biti zaustavljen „od strane (vlasti, ministarstva) zakona. U Bogu i Njegovom zakonu postoji vrhovna vlast. Hrist daje svoju saglasnost za određene postupke. Krštenje je jedno od njih.

Obratite pažnju! Biblija kaže da je Isus Hrist krstio više ljudi nego Jovan Krstitelj. Da li ste znali za ovo? Da li ste takođe znali i da Biblija kaže da Hristos nije nikoga krstio? Kako bi obe tvrdnje mogle biti istinite? Zapravo, videćemo da je Hristos dao pnomoćje da njegovi učenici krste mnoge ljude. Uzmite u obzir Jevanđelje po Jovanu 3: 22: „A potom dođe Isus i učenici Njegovi u Judejsku zemlju, i onde življaše s njima i krštavaše.” Ovaj stih jasno kaže da je Hristos krstio. Obratite pažnju dalje na Jevanđelje po Jovanu 4: 1: „Kad razume, dakle, Gospod da su čuli fariseji da Isus više učenika dobija i krštava nego Jovan (Isus pak sam ne krštavaše nego učenici Njegovi)” [st.2].

Ovaj je važan zapis [iz Svetog pisma]. Zašto? Kako može biti da je Hristos krstio mnoge, a da zapravo nije nikoga krstio? Jednostavno ovako: Hristos je dao punomoćje [ovlašćenje] svojim učenicima da krštavaju za Njega — u Njegovo ime — i Bog mu pripisuje ovo fizičko delo krštenja. Bilo je to kao da je On sam u stvari krstio jer su to činili Njegovi učenici u Njegovo ime. Činili su to za Njega, u smislu da su to učinili po Njegovoj zapovesti uz Njegovo punomoćje — i smatralo se kao da je to On sam činio.

Hristos kaže hrišćanima: „I šta god zaištete u [od] Oca u ime moje, ono ću vam učiniti” (Jevanđelje po Jovanu 14: 13), i „ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti” (st. 14). Da naglasi, u dva uzastopna stiha, Hristos kaže skoro potpuno iste stvari. Hrišćani dobijaju odgovore na molitvu kao direktan rezultat molitve u Hristovo ime. Jevanđelje po Jovanu 16: 23 ovo objašnjava još jasnije: „I u onaj dan nećete me pitati ni za šta… šta god uzištete u [od] Oca u ime moje, daće vam. Dosle [do sada] ne iskaste [niste tražili] ništa u ime moje” (st. 24). Stvar je u tome da Otac odgovara na molitve ako dođemo k njemu uz Hristovu saglasnost — u Njegovo ime! Rečeno je da je Hristos dodelio hrišćanima „punomoćje” da deluju u Njegovo ime, ili za Njega, u njihovim molitvama. Na ovaj način, hrišćani su ovlašćeni od Boga da u Njegovo ime obavljaju brojne zadatke.

Krštenje jasno zapoveđeno

Ustanovili smo da je Petar zapovedio pokajanje praćeno krštenjem. Sada obratite pažnju na Dela apostola 17: 30: „Ne gledajući dakle Bog [Bog je namigivao] na vremena neznanja, [ali] sad zapoveda svima ljudima svuda da se pokaju”. Ovo mesto mora biti istaknuto. Bog zapoveda pokajanje, a pokajanje prethodi krštenju. Stoga bi se takođe sigurno moglo reći: „Bog zapoveda svim ljudima svuda da se krste” ili „da se pokaju i krste”.

Hristos je direktno zapovedio svojim učenicima da krste ljude kako bi mogli biti spaseni. On je zapravo direktno povezao spasenje i krštenje. Učinio je to uslovom za dobijanje večnog života. Njegovi učenici su uvek praktikovali krštenje kad su se novi učenici preobraćali. Dela apostola 2: 41 kažu: „Koji dakle rado primiše reč njegovu krstiše se.” Dela apostola 8: 5, 12 kažu: „A Filip sišavši u grad samarijski… Kad pak verovaše Filipu koji propovedaše jevanđelje o carstvu Božjem, [primetite ovu istu poruku vezanu za ono što novi preobraćenici moraju početi da veruju] i o imenu Isusa Hrista, krštavahu se.” Postoje oni koji će reći da je ovo bilo samo „krštenje Duhom Svetim”. Stihovi 15-16 čine ovo objašnjenje nemogućim jer Petar i Jovan: „Koji sišavši pomoliše se Bogu za njih da prime Duha Svetog; Jer još ni na jednog ne beše došao, nego behu samo kršteni u ime Gospoda Isusa.”

Ako je krštenje ovih preobraćenika bilo samo krštenje „Božjim Duhom”, kako bi onda Sveto pismo moglo reći da su ti ljudi bili „kršteni” kad Božji Duh „još ni na jednog ne beše došao [pao]”? To nema smisla — osim ako krštenje i primanje Božjeg Duha Svetoga nisu dva potpuno odvojena događaja, baš kao što je navedeno u Delima apostola 2: 38!

Kada su se nejevrej Italijan, Kornelije, i njegova porodica krstili, u Delu apostola 10: 44, 47-48 daje se vrlo direktna izjava o potrebi da se pravilno krsti. Bog je koristio Petra da održi prvu propoved Jevrejima govoreći im o krštenju (Dela apostola 2). Deset godina kasnije, 41. godine, On [Bog] je takođe koristio Petra da bude prvi apostol koji propoveda jevanđelje nejevrejima. (Pavle je kasnije bio izabran za apostola Nejevrejima.) Pobožna porodica Kornelija primila je „dar Svetog Duha” (Dela apostola 10: 45). U ovoj jedinstvenoj prilici, sad kada su primili Sveti Duh pre krštenja, Petrov neposredni odgovor je bio: „Eda može ko vodu zabraniti da se ne krste… I zapovedi im da se krste u ime Isusa Hrista.”

Ovo je nepogrešivo naređenje da se krštava u vodi!

Hristova velika zapovest podrazumeva krštenje

Kao što je rečeno, Hristos je direktno zapovedio svojim učenicima da krštavaju. Obratite pažnju na Markov jevanđeliski izveštaj o Hristovoj velikoj zapovesti Svojim učenicima: „I reče im: Idite po svemu [celom] svetu i propovedite jevanđelje [za dolazeće Carstvo Božje] svakom stvorenju. Koji uzveruje [ko veruje] i pokrsti se, spašće se; a ko ne veruje osudiće se” (Jevanđelje po Marku 16: 15-16). Verovanje bez krštenja nije dovoljno za spas!

Jevanđelje po Mateju 28:19-20 takođe beleži Hristovo isto naređenje, ali dodaje neke tačke, a isključuje druge, dok Jevenđelje po Marku to ne čini. (Ovo je isto naređenje, pa se oba iskaza moraju uzeti zajedno.) Matej beleži: „Idite dakle i naučite sve narode…” To je moralo da podrazumeva i učenje jevanđelja o carstvu Božjem jer je Marko to spomenuo. Stih nastavlja: „krsteći ih va [u] ime Oca i Sina i Svetog Duha, učeći ih da sve drže [poštuju] što sam vam zapovedao”. U Njegovoj velikoj zapovesti Svojim učenicima, Sveto pismo jasno kaže da je Hristos zapovedio krštenje!

Važno je napomenuti da ovaj zapis [iz Svetog pisma] objašnjava da se krštenje vrši „u ime Oca i Sina i Svetog Duha”. Reč „u” treba da se pravilno prevede kao „unutra [unutar]. Dela apostola 2: 38 kažu da se krstite „u ime Isusa Hrista”, Matejev izveštaj koristi [dodaje] dužu frazu. Da li Sveto pismo protivreči samo sebi? Da li se ono ikada može uništiti ili poništiti — ponekad zbog neke druge spise Svetog pisma? Jevanđelje po Jovanu 10:35 kaže da ne može. Ovo je nemoguće. Biblija sebi nikada ne protivreči. Da je suprotno, ona ne bi vredela papira na kojem je napisana!

Krštenje u Isusovo ime i krštenje unutar [u] Oca, Sina i Svetoga Duha su dve potpuno različite stvari. Prva govori o pitanju punomoićja da se vrši krštenje u ime Isusa Hrista [za Njega], — neko ima ili nema saglasnost da krsti. A ovo poslednje govori o krštenju [unutra] u Porodici — u božanstvu Oca, Sina i (moći) Svetog Duha. (Iako ova knjižica nema za cilj da se bavi ovim pitanjem, mora se zabeležiti da se ovo ne odnosi na nebiblijsku doktrinu trojstva koja negira u suštini pravu nameru Carstva Božjeg). Bog je Otac koji se reprodukuje — dodajući mnoštvo dece u svoju porodicu. On nije „tri osobe u jednoj”, čineći zatvoreno božanstvo. Trojstvo se prvi put pojavilo kao učenje velike, lažne „hrišćanske” crkve u trećem veku nove ere — vekovima nakon što je Hristos sagradio Svoju crkvu. Uvedeno je u crkvu kao falsifikat da bi zamenilo istinu da Bog proširuje svoju porodicu. (Možete pročitati našu besplatnu knjigu Trojstvo - da li je Bog tri-u-jednom?)

Koji je pravi način krštenja?

Koji je pravilni način krštenja? Da li je prskanje, polivanje ili potapanje u vodu? Ljudi ne samo da moraju da poštuju Božju zapovest da se krste, već se krštenje mora vršiti na način — prema metodu — koji Bog zapoveda. U suprotnom, krštenje ne važi. Kao da se nikada nije dogodilo.

Moramo se zapitati šta znači reč krštenje. Da li to znači prskati? Da li znači polivati? Odgovor leži u značenju određene grčke reči koja se koristi gde god se u Novom zavetu pronalaze reči krštenje ili krstiti.

Prvo, važno je prepoznati da je krštenje zapravo grčka reč. To nije engleska reč! Čitaocu je verovatno poznato da je Novi zavet napisan na grčkom i preveden na engleski jezik. Reč krstiti predstavlja odstupanje od ovog pravila prevodilaca 1611. godine (kada je prevedena Biblijska verzija kralja Džejmsa). Kada su prevodioci došli do reči baptizo, odlučili su da je ostave neprevedenu kao „krstiti”. Pitanje koja je pravilna metoda [krštenja] otklonilo bi se da su je pravilno preveli u tačnom značenju: uroniti, potopiti ili staviti u nju! Engleska reč „pour” [polivanje] potiče od grčke reči cheo, a „sprinkle” [prskanje] potiče od rantidzo. Bog je izabrao reč baptizo jer nije želeo da prskanje ili polivanje predstavljaju ispravni simbol preobraćenja!

Drugo, razmotrite stvar na ovaj način. Ne može se potopiti polivanjem ili prskanjem — može se samo polivati ili prskati polivanjem ili prskanjem. Isto tako, čovek može biti potopljen jedino potapanjem. Bog govori ono što misli i namerava ono što govori!

Nije ni čudo što je Jovan Krstitelj kada je krstio ljude birao mesta gde je bilo mnogo vode: „jer onde beše mnogo vode” (Jevanđelje po Jovanu 3: 23). Ovo ne bi bilo potrebno za prskanje ili polivanje [posipanje]. Takođe, nije ni čudo što Filip, kada je krstio etiopijskog evnuha, kaže: „I siđoše oba na [u] vodu… i krsti[o] ga. A kad iziđoše iz vode…” (Dela apostola 8: 38-39). Ovaj stih se ne uklapa samo u to da se malo vode poprska ili polije po glavi. Konačno, takođe nije teško razumeti zašto bi Jevanđelje po Mateju 3: 16 zabeležilo da nakon što se Hristos krstio: „iziđe odmah iz vode”.

Nijedan od ovih stihova nije u skladu ni sa prskanjem ni sa polivanjem. Jasni biblijski obrazac je da krštenje zahteva mnogo vode jer ljudi ulaze u nju, a zatim izlaze iz nje.

Šta krštenje oslikava?

Postoji veoma važan razlog zašto Bog ne prihvata prskanje ili polivanje. Iako bi trebalo biti dovoljno da nam On zapovedi da nešto poslušamo bez pitanja, može biti važno razumeti razlog zašto Bog kaže da činimo nešto po Njegovom. Ovo je istina za krštenje.

Simbolika potpunog potapanja u vodu ima veliko značenje. Krštenje simbolizuje smrt, sahranu i podizanje ili vaskrsenje iz groba. To je zapravo oblik Hristovog raspeća, sahranjivanja i vaskrsenja. Ni prskanje ni posipanje ne oslikavaju ovu simboliku. Uzmite u obzir Rimljanima poslanicu 6: 3-5: „Ili ne znate da svi koji se krstismo u Isusa Hrista, u smrt Njegovu krstismo se? Tako se s Njim pogrebosmo [s Njim smo sahranjeni] krštenjem u smrt da kao što usta Hristos iz mrtvih slavom Očevom, tako i mi [ustajemo] u novom životu da hodimo. Jer kad smo [posađeni] jednaki s Njim jednakom smrću, bićemo i vaskrsenjem.” Pravi hrišćani biće vaskrsnuti u vreme Hristovog povratka na Zemlju.

Takođe Rimljanima poslanica 6: 6-7 dalje pokazuje da su pravi hrišćani „razapeti s Njim”, „mrtvi” i „oprošteni [oslobođeni] od greha”. Ne može se pogrešiti simbolika smrti, sahranjivanja i vaskrsenja potapanjem (krštenjem) u vodu.

Pored toga, Pavle je zabeležio: „Zakopavši se s Njim krštenjem, u kome se s Njim i ustaste verom sile Boga koji Ga vaskrsnu iz mrtvih” (Kološanima poslanica 2: 12). Stih 13 nastavlja: „I vas koji ste bili mrtvi u gresima… oživeo je s Njim, poklonivši [oprostivši] nam sve [prestupe] (grehe, Prva poslanica Jovana 3: 4).” Krštena osoba je osoba kojoj je oprošteno — oslobođena od greha i „pešači [hoda] u novini života”. Ovo je čista istina iz Božje Reči!

Hrišćanin je započeo svoj život iznova. Njegov stari život je [umro] mrtav i nestao je. On je promenjena osoba čija je prošlost izbrisana — sahranjena u grobu — „jer umreste [mrtvi ste], i vaš je život sakriven s Hristom u Bogu” (Kološanima poslanica 3: 3). Kakva divna, nadahnujuća istina za one koji odluče da idu ovim putem. Bog zapoveda krštenje kako bi ljudi mogli da prepoznaju da su počeli iznova i da imaju Spasitelja — ako izraze verovanje u Njega i prihvate Njegovo žrtvovanje. Hristos, kao Spasitelj, onda će poslati Svoj Sveti Duh i pomoći hrišćanima da rastu i da se promene.

Naš cilj je da postanemo slični Bogu u karakteru sada kako bismo mogli da vladamo s Njim kasnije u Njegovom carstvu — i tako ispunili svoj neverovatni ljudski potencijal! (Pročitajte našu besplatnu knjigu Čovekov veliki potencijal da biste saznali više.)

Nestupanje u crkvu ili denominaciju

Mi svi znamo ljude koji kažu: „Ja sam učlanjen u ovu crkvu”, „Pridružio sam se toj crkvi” ili „Prešao sam u drugu crkvu”. Milioni se svake godine pridružuju crkvi ili menjaju crkvenu pripadnost — hiljade svaki dan. Može li čovek da se pridruži pravoj Crkvi Božjoj? Nakon krštenja, u šta se osoba krstila? Zapravo smo citirali Rimljanima poslanicu 6: 3. Podsetimo se da je pisalo da smo „kršteni u Isusa Hrista”. Hristos je objasnio da smo „kršteni u Oca, Sina i Svetog Duha”. Biblija nigde ne kaže da smo kršteni „ili u neku denominaciju ili u neku određenu crkvenu organizaciju”.

Ovo je izuzetno važno za razumevanje! Mnogi su se zbunili jer veruju da ih krštenje smešta u neku crkvenu korporaciju kada Biblija to ne kaže — a verovatno nije ni tehnički, ni zakonito moguće pravilno krštenje u članstvo u korporaciji, u mnogim zemljama.

Međutim, nemojte pogrešno shvatiti. Novozačeti hrišćanin jeste stavljen u Hristovu Crkvu. Ovo zahteva pažljivo objašnjenje da bismo to u potpunosti razumeli. Zapravo, postoji samo jedna istinita Crkva, a sve druge, koje su ljudi gradili, dakle, lažne su.

Tipično, većina crkava odbiće da krsti ljude koji ne žele da se „pridruže njihovoj crkvi”. Ovo je po Bibliji netačno. Zašto? Pravi hrišćanin je stavljen u Crkvu koju je izgradio Isus Hrist — a ne bilo koji čovek. Hristos je rekao: „Sazidaću [Ja] crkvu svoju” (Jevanđelje po Mateju 16: 18). Hristos — a ne bilo koji čovek — jeste taj koji stavlja ljude u svoju Crkvu, tako je gradi. (Da biste razumeli kako da identifikujete Hristovu Crkvu i videli kako ju je On sačuvao tokom istorije, možete pročitati našu knjigu Gde je istinita Crkva? — i Njena neverovatna istorija!)

Tačno, kako onda može neko postati član istinite Crkve Božije? Tradicionalno, mnoge crkve se takmiče jedna s drugom, reklamiraju se za članove. Da li Biblija tako uči? Pavle je napisao: „Jer jednim duhom mi se svi krstismo u jedno telo” (Korinćanima poslanica Prva 12: 13). Takođe je napisao: „Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste” [u Hrista ste se obukli] (Galatima poslanica 3: 27). Sastavljajući ova dva stiha, vidimo da je hrišćanin kršten u telo Hristovo — a ne u neku crkvenu organizaciju koju su osnovali ili gradili ljudi ovog sveta.

Ukratko: „[Dom Božji], koji je crkva Boga Živoga, stup i tvrđa [tlo] istine” (Timotiju poslanica Prva 3: 15) jeste biblijska definicija Crkve. Crkva je tamo gde se nalazi istina. Ona je” temelj” istine. Ona je onda kuća (hram) Božja — Njegova Crkva — jer se čvrsto drži istine i temelji na istini. Naravno, ovo podrazumeva istinu o pravilnom načinu krštenja.

Ovde se nalazi veza između „krštenja u Hrista” i „krštenja u jedno telo”, označavajući krštenje u pravu Crkvu Božju. Ovo mora biti jasno rečeno. Uzmite u obzir Efescima poslanicu 1: 22-23. Govoreći o Hristu, kaže: „i Njega dade za glavu crkvi, nad svima, Koja je telo Njegovo.” Kološanima poslanica 1: 18 ovo potvrđuje: „I On je glava telu crkve.” Ova slika prikazuje Hrista kako prilikom krštenja ubacuje pojedine ljude u telo svoje Crkve! Ljudi se mogu pridružiti bejzbol timovima ili društvenim klubovima (većina crkava jednostavno jesu „verski društveni klubovi”), ali samo ih Hristos može staviti u Crkvu koju On gradi. Ne postoji takva stvar kao što je „nezavisno” krštenje bilo kog pretpostavljenog vernika koji želi da postoji samostalno osim na jedinom mestu gde Isus radi. Hristova prava služba mora biti uključena — mora odobriti krštenje.

(Drugi stihovi koji opisuju i diskutuju o Telu Hristovom jesu Rimljanima poslanica 7: 4; 12: 4-5; Korinćanima poslanica Prva 10: 17; Efescima poslanica 4: 4, 11-16; 5: 30; Kološanima poslanica 2: 17 i sve u Korinćanima poslanici Prvoj 12.)

Hajdemo učiniti ovo potpuno jasnim, tako da to niko ne može propustiti. Pojedinac je kršten Svetim Duhom u Telo Hristovo, ali ovo Telo je ujedinjeno, organizovano i strukturirano, i postoji kao jedina prava Crkva Božja na Zemlji, kojom direktno upravlja i koju vodi lično Isus Hrist, a ne bilo koji čovek ili grupa ljudi. Ona postoji radi vršenja Božje svrhe na Zemlji — da propoveda jevanđelje o Božjem Carstvu svim narodima (Jevanđelje po Mateju 24: 14; 28: 19-20). Svevažno razumevanje istinitog jevanđelja — koje je doneo Hrist — ranije je citirano.

Duh Božji ne možete primiti ako niste kršteni. Ne možete se krstiti ako se niste pokajali. Zapamtite, Bog zapoveda: „Pokajte se i krstite se”, tek onda „primićete dar Svetog Duha” [Dela apostola 2: 38]. Ljudi mogu imati svoje tradicije, ideje, i metode za krštenje — ili mišljenja o tome kako neko može primiti Boži Duh — ali slediti Božja upustva je jedini prihvatljivi način!

Ne mojte nikada odlagati krštenje

Novi zavet ima nekoliko iskaza koji pokazuju da ne bi trebalo odlagati krštenje kada postane jasno da se vernik pokajao i da je spreman.

Kada je Pavle (tada Savle) trebalo da se krsti, Bog je poslao Ananiju da ode da to izvrši. Ananijina reakcija, odmah nakon što je video Pavla (Dela apostola 22: 16) bila je: „I sad šta oklevaš? Ustani i krsti se, i operi se od greha svojijh, prizvavši ime Gospoda Isusa.” Pavle ovo nikada nije zaboravio. Obratite pažnju, kada je krstio filipijskog tamničara sa porodicom, bilo je nešto posle ponoći, pa ipak ga je Pavle krstio: „I uze ih u onaj sat noći” — bez čak i čekanja da dođe sledeći dan (Dela apostola 16: 32-33). Čitalac će se setiti da se etiopijski evnuh krstio odmah nakon što ga je Filip savetovao (Dela apostola 8).

Važno je napomenuti da ponekad nije moguće da se krštenje izvrši čim je najbolje ili idealno. Kada je Petar održao svoju besedu u Delu apostola 2, svi originalni apostoli su bili prisutni sa njim i mogli su odmah da pomognu u 3000 krštenja (Dela apostola 2: 39-41). Iako je ovo očigledno najbolji način da se to obavi, prilike to ne dozvoljavaju uvek.

Kada je osoba spremna za krštenje?

U kom trenutku neko treba odlučiti da se krsti? Kada je on ili ona spreman/spremna na ovaj korak? Kako i ko to treba utvrditi? Ovo su svevažna pitanja koja se moraju uzeti u obzir. Neke grupe veruju da treba da se održi neki određeni „probni period” kako bi osoba pokazala da je stekla mnogo znanja o spremnosti za krštenje. Svakako je potrebno neko osnovno znanje, ali već smo pokazali da hrišćani „napreduju u blagodati i u poznanju [znanju]” do kraja svog života (Druga poslanica Petra 3: 18). Prema tome, savršeno znanje nije nešto što treba da dostignu ili da ostvare pre krštenja. Zapravo, daleko najveća količina znanja koja će doći do hrišćanina doći će polako, ali sigurno nakon [posle] krštenja!

Već smo pročitali u Jevanđelju po Mateju 28: 19-20 da su pokajanje, verovanje u jevanđelje i učenje o svim stvarima koje je Hristos zapovedio neophodni pre pravilnog krštenja. Onda, nakon primanja dara Božjeg Duha, hrišćani nastoje da rastu vođeni tim Duhom. On otkriva istinu i čisti, ispravlja i obnavlja um, dok istovremeno sve više i više uči ljude o tome kako da dopuste Hristu da živi Svoj život u njima.

Biblija kaže da je Božji zakon „sveti, pravedan, dobar” i „duhovan” (Rimljanima poslanica 7: 12, 14). Dok većina ljudi veruje da se Hristos držao Božjeg zakona za nas — da ga je On ukinuo — pravi hrišćanin tokom svog života sve dublje shvata da je Duh Božji od suštinske važnosti da bismo mogli da se pridržavamo „duhovnog” zakona Božjeg. Zbog Božjeg Duha mi shvatamo Njegovu volju, Njegov um. Jeste, Bog dazvoljava pokajanje telesnom umu (Rimljanima poslanica 8: 7) pre nego što zaista preobrati taj um (Jevanđelje po Jovanu 14: 17). Ali sledeći korak bi uvek trebalo da bude napredovanje ka krštenju kako bi se fizički um mogao začeti i postati onaj koji je — vođen Duhom — mada je ta početna količina Božijeg Duha vrlo mala, novopreobraćeni ljudi i dalje ostaju 99,9% telesni!

Kako neko zna da mu je dat ili odobren (Dela apostola 11: 18, Timotiju poslanica Druga 2: 25) dar pokajanja? Čim je zaista bio ubeđen u dubinu grehova svoje prošlosti, tada je došao do pokajanja. Naravno, on mora znati zbog čega se treba pokajati. Dva stiha koja prethode naređenju za pokajanje i krštenje, Dela apostola 2: 36-37, prikazuju publiku slušalaca koji su bili dirnuti — čak i zapanjeni — rečima Petrove besede. Upravo im je rečeno da su [Oni] „razapeli” Isusa Hrista. To je bila šokantna izjava i Biblija beleži da su se „ražalili [bili ubodeni] u srce” takvim razumevanjem. Grčka reč iz koje je prevedena ova fraza, je katanusso i znači „temeljito probosti, nasilno uzburkati ili ubosti na brzinu”.

Sve su to jače fraze od one koje su prevodioci izabrali i označavaju ljude koji su bili iskidani zbog toga što su činili! Bili su šokirani i otrežnjeni [urazumljeni] time da su njihovi postupci — gresi — zapravo igrali direktnu ulogu u raspeću Hrista. (Setite se, ovi učenici nisu zapravo bili rimski vojnici koji su fizički zakucali Hrista na krst [kolac]). To ih je navelo da pitaju: „Šta ćemo raditi?” Petrov odgovor je bio da se „promenite”. Da je Petar govorio to danas, nesumnjivo bi upotrebio ovu reč (promeniti se) umesto starog engleskog izraza Kralja Džejmza pokajte se, koji, kao što je prethodno objašnjeno, ima isto značenje.

Pri kraju svoje knjige, Jov je uvideo duboku potrebu da se pokaje zbog svog samopravednog [pravičnog po sopstvenom ubeđenju] stava. Pismo beleži „zato poričem” [gadim se sebe] i „kajem se u prahu i pepelu” (Knjiga o Jovu 42: 6). Hebrejska reč koja se ovde koristi, maac, znači „preziranjem odbiti, gaditi se, odbaciti, osuđivati, prezirati, gnušati se, zgaditi se, odbijati, odbacivati, ptrekoriti, sasvim rđavo [krajnje podlo]”. Ovi izrazi stvaraju snažnu sliku od reči o tome kako se treba osećati budući hrišćanin kad mu je dat dar pokajanja. Zajedno sa Delima apostola 2: 38, slika postaje još jasnija.

Reč „preobraćenje” znači isto jer doslovno znači okretanje od. Hrišćanin je onaj koji pravi zaokret — menja se — od grešnog načina života prema Božjem putu pravednosti snagom Njegovog Svetog Duha. Pokajani um je spreman da tako čini do kraja svog života.

Pored dolaska na pokajanje, osoba koja traži krštenje treba sebi da postavi i neka važna pitanja.

DA LI STE APSOLUTNO DOKAZALI DA BOG POSTOJI? Nadanje, sumnja, osećanje, verovanje ili mišljenje da On postoji nije isto kao dokaz da On postoji! Treba to sebi da dokažete i uklonite svaku senku sumnje!

DA LI STE DOKAZALI DA JE BIBLIJA NADAHNUTA BOŽJA REČ? Da li verujete da je to Njegova knjiga sa uputstvima za čovečanstvo — ili samo lepa knjiga puna dobrih misli i korisnih ideja? Da li ste dokazali da iza Biblije stoji autoritet? Da li ste rešeni da „ne živite samo od hleba, već od svake reči Božje” (Jevanđelje po Luki 4: 4)?

DA LI STE DOKAZALI GDE JE NJEGOVA PRAVA CRKVA? Samo u Sjedinjenim Državama postoji više od 2.000 različitih denominacija. Dok bi neki rekli da „ne mogu svi grešiti”, istina je da „ne mogu svi biti u pravu”. Videli smo da je Hristos sagradio Svoju Crkvu — i da ona nije podeljena (Jevanđelje po Mateju 12: 25; Korinćanima poslanica Prva 10: 13). Videli smo da ona počiva na istini i podučava istinu (Timotiju poslanica Prva 3: 15; Jevanđelje po Jovanu 8: 31-32). Ona ne meša [dobro] i zlo (Prva knjiga Mojsijeva 2: 17). Hristos (a ne ljudi) vlada Svojom Crkvom. Da li ste na zadovoljavajući način dokazali sebi gde je ova Crkva?

Za odgovore na gore navedena pitanja pročitajte naše knjižice Da li Bog postoji?, Biblijski autoritet… Može li se dokazati? i još jednom, našu knjigu, Gde je prava crkva? — i njena neverovatna istorija!

Hristos je govorio da „proračunamo troškove” da bismo postali Njegov učenik (Jevanđelje po Luki 14: 25-30). Pre nego što kupite kuću, automobil, čak i ručni sat, razmislili biste o troškovima. Mnogi ljudi kupe iako nisu pripremljeni za to. Prekomerno se napregnu i ne planiraju na pravi način neočekivane teške probleme koji mogu otežati ispunjavanje obaveza redovnog plaćanja. Nepravilno finansijsko planiranje može dovesti do oduzimanja kuća I automobila.

Pravo hrišćanstvo deluje na isti način. Bog vam nudi spas, veoma veličanstveni i divan da je nemoguće opisati ga. Međutim, to ne dolazi bez cene koju ćete platiti. Prijatelji i rođaci mogu vas drugačije gledati ili izbegavati. Negovane tradicije moraju se napustiti. Možete biti pogrešno shvaćeni ili ćete morati da trpite maltretiranje. Da li ste spremni da verujete Hristu i možda izgubite posao da biste Ga pratili? Da li ste spremni da Boga uvek stavite na prvo mesto, bez obzira na cenu koju ćete platiti?

Mnogi se pitaju kako mogu sa sigurnošću znati da li ih Bog poziva. Božji poziv znači da Vi razumete istinu kad je vidite, pročitate ili čujete. (Pročitajte naš članak „Da li ste Vi pozvani?” da biste bili sigurni da li to znači Vi.) Bog vam daje — izlaže vama — znanje koje ranije niste imali. Poslanica Jakova 4: 17 kaže: „Jer koji zna [ima znanje] dobro činiti i ne čini, greh mu je.” Ovo postaje veoma ozbiljno jer Jevrejima poslanica 10: 26 kaže: „Jer kad mi grešimo namerno, pošto smo primili poznanje istine, nema više žrtve za grehe.”

Ako Vas Bog poziva, Vi zapravo nemate izbora, osim da na sva gore navedena pitanja odgovorite sa: „Da!”

Kada se čoveku savetuje da u potpunosti razume principe pokajanja opisane u ovoj knjižici spreman je za krštenje. Takva osoba bi tada trebalo da se krsti čim Božji sluga koji to može da obavi postane dostupan.

Pažljivo pročitajte sledeće odlomke. Pripremajući se za savetovanje o krštenju, oni će Vam pomoći da bolje razumete da li Vam je i u kojoj meri Bog dozvolio pokajanje. Ovi stihovi detaljno sagledavaju u ljudsku prirodu — nešto što ćete u izobilju videti u sebi ako Vam je Bog dao dar pokajanja. Pažljivo ih proučite — čak se i molite nad svakim od njih pojedinačno. Zamolite Boga da Vam zaista pokaže kakvi ste. Knjiga Proroka Isaije 55: 7-9; Knjiga proroka Jeremije 10: 23; 13: 23; 17: 9; Knjiga proroka Jezekilja 14: 4, 6; 33: 14-15, 36: 31; Knjiga o Jovu 42: 6; Psalmi Davidovi 39: 5-6; Jevanđelje po Marku 7: 20-23; Jevanđelje po Luki 16: 15; Rimljanima poslanica 1: 28-32; 3: 10-18; 7: 18, 21-23; 8: 7; Galatima poslanica 5: 19-21; Efescima poslanica 4: 22; Kološanima poslanica 3: 5-10; Timotiju poslanica Druga 3: 1-5; Titu poslanica 3: 3; Prva poslanica Petra 4: 1-4; Prva poslanica Jovana 2: 15-16; Otkrivenje 21: 7-8; 22: 14-15. (Takođe bi trebalo pročitati našu knjižicu Da li je Bog stvorio ljudsku prirodu?)

Druga pitanja

Brojna dodatna pitanja pojavljuju se kada ljudi razmišljaju o krštenju. Kao što je dar pokajanja dodeljen čoveku da ga započne putem odustajanja od pogrešnog načina života — kroz proces učenja istine i odvikavanja od grešaka — tako i osoba mora da nauči određene uobičajene zablude povezane sa krštenjem. Nekoliko treba ispitati.

Prvo, da li su zamonašeni poslanici jedini ljudi koje je Bog ovlastio za obavljanje krštenja? Koliko je važno duhovno stanje, karakter ili lična vera onoga koji vrši krštenje?

Uzmite u obzir Jovana Krstitelja. Da li je on bio obučeni, zamonašeni propovednik koji je pohađao biblijski koledž [fakultet] ili bogoslovski internat svog vremena? Nije bio. Ipak, Jovan je krstio mnoge ljude — uključujući Isusa! Ovo je važan iskaz! U stvari, Isus takođe nije bio „obučeni, zamonašeni propovednik” prema crkvama ovog sveta. Generalno su Ga odbijali i prezirali verska hijerarhija i vođstvo njegovog vremena. Vođe Njegovog vremena su Ga proganjale, omalovažavale, klevetale, čak i mrzele — Biblija beleži da su često nastojali da Ga ubiju. To je zato što Ga nisu prepoznali i smatralo se da ih On ne sledi — da je nekonformista [da nije prstalica] u svakom pogledu.

Kada je etiopijski evnuh bio kršten (Dela apostola 8), Filip, koji ga je krstio, još uvek je bio đakon. Filip je na kraju postao jevanđelista, ali tek kasnije nakon ovog iskaza (Dela apostola 21: 8). Diskutovali smo o tome kako su Hristovi učenici krstili mnoge ljude. Nijedan od Njegovih učenika nije bio zamonašen kada su to činili. Bili su kršteni, ali još nisu imali Božji Sveti Duh. Za razliku od Jovana i Hrista, oni nisu bili ni preobraćeni!

Takođe smo diskutovali o tome kako Vas Hristos stavlja u svoju Crkvu. Potopiti znači „staviti unutra”. Hristos „stavlja (Vas) u” Svoje Telo — Svoju Crkvu — u trenutku krštenja! Nakon što se 3000 krstilo na prvu Pedesetnicu crkve Novog zaveta, Dela apostola beleže: „A Gospod svaki dan umnožavaše društvo onih koje se spasavahu” (Dela apostola 2: 47). Bio je to Hristos koji je dodavao Svojoj Crkvi — a ne sluge koje su obavljale svakodnevna krštenja. Dakle, krštenje nije delo bilo kog ljudskog instrumenta. To je „operacija” (Kološanima poslanica 2: 12) Isusa Hrista. Ljudski instrument [osoba koja krsti] nije presudni faktor u obredu krštenja.

Sklonite pogled sa ljudi — usmerite pogled na Hrista i tamo ga zadržite! Ljudi mogu otići, prevariti ljude, zgrešiti ili izvršiti krštavanje iz razloga samoveličanja. Ove stvari nisu relevantne za Hristovu odluku da Vas smesti u Crkvu koju On gradi. Saznanje, nakon Vašeg krštenja, o gresima, obmani ili nameri čoveka koji Vas je krstio ne može da poništi Vaše krštenje i ne čini ništa da bi se zahtevalo ponovno krštenje od strane nekog drugog [poslanika]. Ako da [ako to saznanje utiče na Vas], možete onda zahtevati krštenje iznova sve dok ne nađete dostojnu osobu da to učini. I koliko dugo bi trebalo da prođe da budete potpuno sigurni da sledeća osoba koja vas je krstila nikada neće postati neistinita na neki način.

Sveto pismo nigde ne kaže ništa o posedovanju nekakvog vrhovnog božanskog uvida koji bi bio potreban da se tačno razlikuje ljudsko biće koje Vas stavlja pod vodu. Juda je bio među dvanaest učenika koji su krštavali u ime Hrista! Da li su njegovo kasnije prebegavanje i izdaja poništili sva krštenja koja je obavio? Naravno da nisu!

Drugo, trabalo bi da zapitamo, ko može da vrši krštenje? Već smo ustanovili da đakoni mogu da vrše krštenja i da su Hristovi nezaređeni, nepreobraćeni učenici izvršili mnoga krštenja. Ovi poslednji su bili studenti (što znači učenici) i Hristos ih je ovlastio da krštavaju u Njegovo ime. Njihova priprema da postanu apostoli još nije bila završena. Dok su još bili nepreobraćeni, Isus im je takođe dao moć da leče bolesne, vaskrsavaju mrtve, proganjaju demone u ime Njegovo i da propovedaju jevanđelje o Carstvu Božjem (Jevanđelje po Mateju 10: 1, 7-8). Ali to je bio Isus koji ih je ovlastio. Oni su izvršili Njegovo naređenje za Njega, dok su verno propovedali jevanđelje budućeg carstva Božijeg. Nije bilo važno ni njihovo savršenstvo niti njihovo zaređenje [zamonašenje].

Dela apostola 8 beleže da je Filip, kad je krstio u Samariji, takođe činio čuda i gonio demone, dok je istovremeno propovedao jevanđelje carstva Božijeg. Petar i Jovan su kasnije došli u Samariju, pa je očigledno da Filip nije to činio po svom nahođenju. Apostoli su ga sigurno poslali, jer su u 14. stihu, kada su čuli za mnoga Filipova obraćenja, apostoli poslali Petra i Jovana u Samariju. Ako su Petar i Jovan otišli u Samariju po nalogu apostola, đakon Filip (đakon je onaj koji u osnovi „služi oko trpeze” — Dela apostola 6: 2-3), nikada ne bi postupio tako po svom nahođenju ili da nije bio poslan.

Novi zavet ne pridaje veliki značaj određenoj osobi koja vrši krštenje. Ipak, običaj je uvek taj da je ta osoba koja vrši krštenje predstavnik kojeg je poslao ili odobrio stariji sveštenik ili starešina koji možda nije mogao biti prisutan. Takvi poslanici [sveštenici] bi bili deo prave Crkve Božije.

Treće, u pokušaju da negiraju potrebu za krštenjem, neki pokušavaju da koriste „lopova na krstu” kako bi dokazali da ne treba svako da se krsti da bi se spasio. Da li je to istina? Do sada trebalo bi biti sasvim jasno da je krštenje biblijska zapovest.

Međutim, lopov na krstu predstavlja neobičnu situaciju. On nije nikako bio u poziciji da posluša naređenje za krštenje. Bilo bi nemoguće. Nije doslovni čin krštenja to što nas spasava. Nego je to Hristov oproštaj i ukidanje smrtne kazne nad nama, On nas čini pravednim ulaskom Svetog Duha i na našu odlučnu spremnost da Mu se pokorimo u prilikama [okolnostima] koje su pod našom kontrolom, to radi. Ne treba da se brinemo ili da se bavimo stvarima koje ne možemo da kontrolišemo. Bog je milostiv — i On uvek gleda u srce, stav osobe. Pre mnogo godina bio sam prisutan kada je jedna starija dama prikovana za krevet postala član Crkve. Prema biblijskoj zapovesti, položili smo ruke na njenu glavu kako bi primila Božji Duh. Njeno krhko stanje učinilo je nemogućim podizanje u vodu da bi se krstila. Oni koji su bili prisutni nikada nisu sumnjali u valjanost njenog preobraćenja.

Bez obzira na to, krštenje je biblijska zapovest. Oni koji mogu da se krste treba da se zabrinu za svoje spasenje ako zanemaruju ovo naređenje. Jer „Bog… sad zapoveda svima ljudima svuda da se pokaju” (Dela apostola 17: 30), i: „Ne docni [ne kasni] Gospod s obećanjem, kao što neki misle da docni [kasni], nego nas [dugo] trpi, jer neće da ko pogine, nego svi da dođu u pokajanje” (Druga poslanica Petra 3: 9). Ovo su jasne zapovesti od Boga. Njihovo nepoštovanje ili oglušenje o njih sigurno bi okončalo čovekovu priliku za spasenje.

Četvrto, da li bi trebalo krstiti decu? Stotine miliona ljudi (a možda i čak dve milijarde) idu u različite popularne “hrišćanske” crkve ovoga sveta. Krštenje beba i dece je veoma česta praksa među ovim crkvama. Ovde je problem — to nije po Bibliji!

Ali zašto?

Sledeće tačke treba pažljivo razmotriti. Ne postoji ni jedno jedino mesto bilo gde u Bibliji koje beleži krštenje deteta. Nijedno! Kada je Filip krstio (Dela apostola 8: 12), rečeno je: „krštavahu se i ljudi i žene”. U ovom iskazu nema reči o tome da su deca krštena. Deca jednostavno nisu još zrela da shvate krštenje.

Bibliska zapovest je „pokajanje” i „verovanje”. Bebe i mala deca nisu sposobni da veruju, pa čak ni da shvate jevanđelje carstva Božijeg. Oni ne mogu da shvate veliku, svetsku vladavinu, na čelu sa Hristom i vaskrslim svetima, koja dolazi da zameni vlade ovog sveta. Ovo je izvan sposobnosti deteta da to razume. Može li dete zaista razumeti da je Hrist umro za njegove grehe? Da li je dete dovoljno zrelo da razume simboliku Hristove smrti, sahrane i vasksenja i kakvu to paralelu ima u ceremoniji krštenja? Da li dete može da shvati primanje Božjeg Duha kao začeće u umu — a kamoli svega onoga što bi to začeće trebalo da pokrene u njegovom ili njenom životu? Očigledno, ne.

Bebe nemaju za šta da se pokaju, mada su mladi ljudi sigurno uradili mnoge stvari za koje mogu, bar delimično, da vide da nisu dobre. Tačno je da su mnoga deca sposobna za privremena, plitka osećanja žaljenja ili kajanja, ali ona su brzo zaboravljena u bezbrižnom svetu detetovog života. Deca brzo odlutaju ka drugim stvarima. Ja nikada nisam video dete sposobno da razume značenje krštenja — a služio sam skoro 10.000 ljudi tokom više od 30 godina. Nije verovatno da će deca istrajati u posvećenosti nastojanju da postanu sledbenici Isusa Hrista isto kao što nisu posvećena tome da se ožene bilo kojom devojkom ili udaju za bilo kojeg dečka kojeg su možda imali u svom mladom životu.

Dok neki tinejdžeri mogu sazreti ranije od drugih, većina ljudi ne dostigne pravu odraslu zrelost bar do svojih ranijih dvadesetih. Uzrast od 18 godina je minimalna starost u kojoj je osoba sposobna da shvati šta znači krštenje. Ako ste mlada osoba koja čita ovu knjižicu, dajte sebi vremena da se osposobite i sazrite dok ne budete potpuno sigurni da znate šta radite i šta činite odlučujući da postanete hrišćanin. Da, odrasli ne bi trebalo da odlažu kada dostignu pokajanje, ali mlađi ljudi bi trebalo da odlažu, ponekad i nekoliko godina, pre nego što pređu na korak krštenja.

Kada su pravični po svom ubeđenju, licemerni fariseji došli kod Jovana Krstitelja na krštenje, rekao im je: „Rodite [donesite] dakle rodove [plodove] dostojne [vredne] pokajanja” (Jevanđelje po Luki 3: 8). Oni su bili odrasli. Mladi takođe treba da donesu „plodove vredne pokajanja”. Ja ne kažem to zato što su mladi kao fariseji, već zato što im treba vremena da vide kako se njihova iskrenost i uverenje produbljuju. Mladi ljudi moraju van svake sumnje znati da su se pokajali. U suprotnom, kasnije će im nedostajati neophodno uverenje da im je Bog dao Svoj Sveti Duh.

Staza kojom ćemo putovati na putu ka Carstvu Božjem zahtevaće od nas da znamo sa apsolutnom sigurnošću da u sebi imamo Božji Duh koji nam pomaže u svakom trenutku potrebe!

Savetovanje o krštenju

Trebalo bi razmotriti primer Pavla. Zapravo, on je lično krstio vrlo malo ljudi. U korintskoj crkvi pojavila se rasprava o tome kojeg apostola tamošnja braća žele da slede.

Uzmite u obzir Korinćanima poslanicu Prvu 13-17: „Eda li se Hristos razdeli [Da li se Hristos deli]? Eda li se Pavle razape za vas [Da li je Pavle razapet za vas]? Ili se u ime Pavlovo krstite? Hvala Bogu što ja nijednog od vas ne krstih osim Krispa i Gaja; Da ne reče ko da u svoje ime krstih. A krstih i Stefanin dom: dalje ne znam jesam li koga drugog krstio. Jer Hristos ne posla mene da krstim, nego da prepovedam jevanđelje”.

Slično tome, ja ne mogu lično da krstim ljude rasute po celoj zemlji. Predstavnici su “stali” uz Pavla (iz različitih razloga i različitih okolnosti od mojih) i obavili krštenja koja su bila spremna da se rade. Ipak, nije važno da Vas ja lično krstim. Takođe ne želim da mene ljudi gledaju na bilo kakav poseban način jer, kao što je ranije objašnjeno, Isus je taj koji Vas stavlja u Svoju Crkvu, a ne ja niti bilo koji drugi čovek. Čak i da mogu lično ja da Vas krstim — a krstio sam nekoliko stotina ljudi — i dalje bih to činio samo kao Hristov sluga, delujući u Njegovo ime, a ne u svoje ime! Dok su naši predstavnici raštrkani po svetu, oni će učiniti sve što je u njihovoj moći, uz Božju pomoć, da nađu načine da dođu do Vas. Ako Vas Bog poziva, stvoriće se način da se krstite. U to možete imati apsolutnu veru!

Veoma važna stvar: neki nam se obraćaju verujući da su već pravi hrišćani — da već imaju Sveti Duh koji ih vodi — ali im nedostaje pravilno krštenje. Oni samo traže nekog da ih krsti — da bi utvrdili pretpostavljeno preobraćenje. Shvatite ovo. Bez dovoljnog razumevanja ispravnih biblijskih doktrina, pravog pokajanja ili znanja o stvarnom preobraćenju — i to sve povrh ispravnog krštenja — čovek nije pravi hrišćanin. Nedostatak bilo koje od ovih stvari, bez obzira na to šta je možda nekome rečeno, on nije hrišćanin, i mi [ga] ne možemo krstiti.

Nakon proučavanja ove knjižice, zajedno sa mnogim drugim Božjim istinama, možda ćete želeti da se savetujete o krštenju. Obučeni predstavnici su dostupni za savetovanje lično ili putem telefona — što zavisi od Vaše lokacije. Ali ovo je odluka koju možete doneti samo Vi. Vi morate da „izgradite spasenje svoje sa strahom i drhtanjem [trepetom]” (Filibljanima poslanica 2: 12). Mi smo ovde da Vam pomognemo u obredu krštenja ako želite. Nikada Vas nećemo pozvati ili nagovarati na ovaj korak. Svako mora da „proračuna šta će ga stati [koštati]” (Jevanđelje po Luki 14: 25-30) i da odluči da li će odgovoriti na Božji poziv.

Sledeći citat potiče iz zaključka knjižice gospodina Herberta W. Armstronga Sve o krštenju vodom:

„[Mnogi] se preobraćaju — njihovi životi promenjeni — ovim Božjim radom…

„Neki, koji nisu shvatili da ih jedan od Božjih pozvanih i posvećenih poslanika može zvati i objasniti, odgovarati na pitanja, pa čak i krstiti, pridružili su se jednoj od crkava ovog sveta. Vi se ne možete pridružiti pravoj Crkvi Božijoj — svemogući Bog Vas stavlja u nju.

„Ali ako imate pitanja o zajedništvu, doktrinama ili praksi, pokajanju i krštenju — ili bilo kakva pitanja o Bibliji ili hrišćanskom životu, pišite na adresu naše kancelarije…

„Pažljivo merite činjenice prema svojoj Bibliji. Zatim donesite svoju odluku i preduzmite korake koje Vam Bog pokaže.”

Možda ćete želeti da pročitate: